Tkanje je drevna umjetnička forma koja je cvjetala zajedno s ljudskom civilizacijom. Njegovo porijeklo može se pratiti još od primitivnog društva, kada su ljudi, za preživljavanje, počeli koristiti lako dostupna biljna vlakna kao što su kora drveća i lišće trave kako bi stvorili jednostavne tehnike tkanja odjeće, skloništa i kontejnera.
Kako je društvo napredovalo, materijali za tkanje postajali su raznovrsniji, šireći se od biljnih vlakana do životinjskih vlakana kao što su vuna i svila. Tehnike tkanja su također postajale sve sofisticiranije, razvijajući se od jednostavnog ravnog tkanja do složenog trodimenzionalnog tkanja-sa bogatom raznolikošću uzoraka i boja.
U Kini tkanje posjeduje duboko kulturno naslijeđe. Različite regije i etničke grupe imaju svoje jedinstvene stilove i tehnike tkanja.
Ove tehnike tkanja nemaju samo praktičnu vrijednost, već nose i bogate kulturne konotacije i nacionalna osjećanja. Prenošeni generacijama, postali su neizostavni dio tradicionalne kineske kulture.